Fiorello La Guardia, jedan od najpoznatijih njujorških gradonačelnika, živio je u Rijeci od 1902. do 1906. godine, a prisjećajući se tog vremena najradije je spominjao jedan karneval i djevojku s kojom je zaplesao. Mi pak, prisjećajući se povijesti, uspoređujemo karneval nekad s ovim danas…
Moć karnevala kao da sam oduvijek osjećao na vlastitoj koži. Još kao klinac, samo sa slabašnom šiltericom na glavi, znao bih i na buri i na kiši strpljivo stajati satima – uživajući u šarenilu, veselju, vedrini i humoru tisuća maškara. One godine kada sam napunio petnaest – dakle već bio pravi frajer – majka mi je zabranila sudjelovanje u samoj povorci. Mislim da kiša te godine na Korzu nije mogla toliko padati koliko sam ja suza prolio…
Očito je da se u tjednima maškaranog ludovanja – već stoljećima zbiva nešto ekstatično. I da nitko prema tome ne može ostati ravnodušan.
Dežurni krivci – Grci i Rimljani
U školi bi se odmah krenulo od tumačenja porijekla riječi: priče o tome je li ona starogrčka ili rimska. A naravno da se karneval proteže do tih davnina. Postoje dva osnovna tumačenja porijekla tog magičnog naziva: prema onom pučkom, riječ je o spoju latinskih izraza carne i vale, što bi doslovno značilo zbogom, meso, a prema drugom tumačenju, koji ima veću znanstvenu težinu, riječ karneval sačinjena je od latinskih riječi carrus i navalis, a označavala je brod na kotačima. Filolozi, etnolozi, antropolozi i povjesničari ustvari u obje ove teorije mogu vrlo dobro naći ishodište i objašnjenje onoga što karneval jest. S jedne strane, vrhunac karnevala događa se u vrijeme pred samu korizmu, kada se kršćanski svijet odriče konzumacije niza materijalnih dobara, a s druge strane – za rimsko-dionizijske obrede Saturnalije, čijim se izravnim potomkom karneval smatra, bile su karakteristične upravo povorke brodova na kotačima. Ni gotovo dvije tisuće godina nakon Rimljana – brodovi na kotačima nisu nestali iz karnevalskih povorki; jedino što ih danas pokreće tekućina od nekih sedam kuna po litri.
Karneval kao čin vjere
Koliko god to neobično zvučalo, karneval je od davnine bio vjerski događaj, vrlo usko povezan sa samom katoličkom religijom. U rimskim svetkovinama kao što su primjerice Consualia, Saturnalia, Compitalia, Lupercalia, Matronalia i Mamuralia – nalazimo podudarnosti s nizom elemenata kasnijih karnevala, no tek s kršćanskim srednjovjekovljem možemo pratiti maškaranja sa svom simbolikom koju poznaje suvremeni čovjek. Bacimo li oko na kartu država koje se ističu karnevalima, mahom je riječ o zemljama s katoličkim stanovništvom. Tako npr. u Nizozemskoj, pretežito protestantskoj zemlji, postoji snažna karnevalska tradicija, ali prvenstveno u južnim dijelovima zemlje – gdje katoličko stanovništvo prevladava. Najatraktivniji su karnevali zacijelo u južnoameričkim zemljama, a gotovo da i ne treba spominjati čija ih je ruka “obradila”: španjolskih isusovaca i konkvistadora. Opravdano se u čudu pitamo kako je moguće da je kruta katolička crkva bez inkvizicije prešla preko masovnog veselja, alkoholiziranosti, podvala, tučnjava, prostačenja i seksualnosti – koje u siječnju i veljači eksplodiraju u svim njezinim župama? Iz naše se perspektive čini da se crkva vodila jasnom računicom o ljudskoj prirodi: čovjek nije samo homo sapiens (čovjek razuma) i homo faber (čovjek rada), nego i homo ludens (čovjek igre) – voli se šaliti, prenemagati i glupirati, ali i jesti, piti, seksati se, pjevati, tući – što je, podrazumijeva se, grijeh. Ali da bi razdoblje korizme, kao razdoblje posta i apsolutne čistoće, uopće imalo svrhe, potrebno je ljudima dopustiti iživljavanje nad svim onim što vjera brani; tek je tada vjernik doista spreman za korizmu: užitka se mora odreći, a ima se i za što pokajati, jer hvala Bogu, tijekom karnevala grijeha nije manjkalo.
Seksualnost
Prema Freudu, seks leži u temelju svih ljudskih postupaka. Vjerojatno nema boljeg primjera za ilustraciju te teze od karnevala, koji je na svim razinama prožet motivima seksualnosti. U zabavama krabulja i spol prestaje biti bitan ili se pak zamjenjuju uloge. U nas se muškarci vole maskirati u atraktivne žene ili pak trudnice, a nema hrvatskog sela koje ne poznaje fenomen “lažne svadbe”, u kojoj su i muž i žena ustvari maskirani muškarci. Godine 1583. u pokladnoj povorci u tada njemačkom Königsbergu, danas ruskom Kalinjingradu, u vremenu prije nego što su se raširili radikalniji oblici protestantizma, dvadeset muškaraca u povorci je nosilo kobasicu od 200 kilograma; 1664. godine u temperamentnom Napulju gospođe su bile šokirane velikim drvenim falusom “poput konjskoga” što su ga muškarci u povorci nosili po ulicama; romantičar i patnik Goethe ostao je u Rimu 1788. godine zbunjen prizorom imitiranog poroda, a renesansni Firentinci su s kola pred mladim gospođama pjevali: Naš je alat lijep, nov i koristan/ uvijek ga imam uza se/ Na sve je spreman/ Želite li, možete ga rukom taknuti. O seksualnoj dimenziji karnevala jasno svjedoči činjenica da je desetak mjeseci nakon njegova završetka broj novorođenih u praktički svim hrvatskim gradovima drastično rastao! Gradsko vijeće Zagreba u ljeto 1635. godine donosi odredbu prema kojoj se mladići bez zakonitih supruga moraju oženiti najkasnije do pokladnog utorka sljedeće godine – jer inače slijede sankcije: novčana globa ili zatvaranje njihovog obrta ili trgovine. Ni u stoljećima kasnije navike se nisu promijenile, pa se u veljači 1914. godine samo u zagrebačkoj župnoj crkvi Svetog Marka vjenčalo čak 87 parova.
Zabrane
Iz mraka srednjovjekovnih izvora Rijeka počinje jače svijetliti tek od početka XV. stoljeća, a odmah tada i svjedočanstva o karnevalu počinju izlaziti na vidjelo. S odlukom gradskog vijeća, koja je jedan od prvih spomena danas najvećeg hrvatskog karnevala, nije se bilo za šaliti: svatko tko maskom prekriva lice, odnosno ičim što osobu čini neprepoznatljivom, bit će kažnjen odsijecanjem ruke, visokom globom i teškim zatvorom. Zôvu karnevala nisu se umjeli oduprijeti ni svećenici, pa je tako 1718. godine morao reagirati i sam biskup: “Redovniki i žakni gredu u krabonose, u tance, kola i norije, ča je na veliki škandal ljudstva, pa se to zabranjuje i proglašuje đavolskim djelom.”
Građanska klima Rijeke karnevalu je povremeno sve više oduzimala njegov dionizijski, spontan i razbarušen karakter, pa se ni na mnogobrojne zabave pod maskama više nije moglo ići kako se je maškari prohtjelo. U pravilima ponašanja na popularnom balu u kazalištu kod gospodina Bona izričito se navodi da tijekom posljednje karnevalske noći, na pokladni utorak, maskirani ples mora biti otplesan do 23 sata, a zabranjuje se nositi “nedolične maske” i svećeničku odoru, kao i svaku vrstu oružja. Ništa drugačije nije bilo ni u (već stereotipno) temperamentnijem Splitu, gdje se 1835. godine zabranjuju “nepristojne aluzije na račun vlasti, vjere i morala”, ali i upotreba maski kao što su čudovišta i životinje jer “pretjeranim oblicima pobuđuju neugodne osjećaje, a ne radosti i veselja koje krabulje trebaju pobuđivati”. U Zagrebu se 1900. godine praktički istim rječnikom zabranjuje da se “pojave na javnom mjestu krabulji, koji bi svojom maskom vriedjale pristojnost, religiozno čuvstvo i javni moral ili koji bi javnom ruglu izvrgavale pojedine ličnosti i postojeći pravni poredak”. Zagreb pak, iako je imao vlastitu maškaranu povorku, kao i obilje maškaranih zabava i balova, nikada nije dosegao razinu atraktivnosti susjednog Samobora – na pokladni utorak vozni redovi samoborske željeznice bili su pojačani, a uvodili su se i izvanredni noćni vlakovi prema Zagrebu. Zagrebački komentatori i izvjestitelji sa samoborske povorke ogorčeno su se pitali: “A Zagreb? To naše političko i kulturno središte? Gdje je ono? I u zbilji i u šali Zagreb kao da je zadnji?”
Transformacija
Početkom XX. stoljeća riječki karneval počeo je poprimati formu najsličniju današnjoj. Na pokladni utorak tisuće ljudi preplavljivalo je Korzo i obližnje ulice – želeći vidjeti proglašenog meštra karnevala. Pokladna povorka sastojala se od mnoštva kočija, kola s alegorijskim prizorima i brodovima na kotačima, s tim da 1905. godine dolazi do radikalne promjene: osim 63 kočije te 14 karnevalskih i 6 alegorijskih kola – pojavila su se i tri automobila! Automobili su tako postupno počeli zamjenjivati kočije, a i svi ostali oblici karnevalskog ponašanja počeli su poprimati civiliziraniji oblik. Primjerice, snage reda u srednjovjekovnoj Rijeci mučile su muku s narančama koje su se obilato koristile u gađanju maškara s gradskih prozora. Početkom XX. stoljeća tog problema više nije bilo jer su južno voće zamijenili mnogo bezbolniji korijandoli ili konfeti, i to u tolikoj mjeri da ih je 1900. godine upotrijebljeno 150.000 kilograma! Komentatori u Primorskim novinama ogorčeno su naricali: “Nedopustivo ludovanje nisu mogle ni neizmjerne krvne žrtve ni teške brige ni egzistencija da ublaže, a kamo li da ih ukinu. Naša mladež nesvjesna nacionalnog našeg položaja i borbe misli i radi, kao i u predratno doba.” U Zagrebu bi se pak mnoštvo mladih na pokladni utorak sjatilo na prostor od Jelačićeva trga do Mesničke ulice, gdje je bio upriličen boj konfetima i zrnjem kukuruza, pa su neki građani ljutito izjavljivali da je Ilica postala neprohodna.
Zvončari
Dok je s jedne strane karneval sve više poprimao oblik malograđanske priredbe (primjerice, balovi pod maskama dokazuju da su i oni najbogatiji imali potrebu za maskiranjem, ali na jedan tobože fin i otmjen način), i dalje su nastavili postojati oni iskonski oblici igralačkog ponašanja u pokladnom vremenu. U tome su autentični sve do naših dana ostali zvončari – neobični čupavci koji doslovno luduju u ritmu vlastitih zvona. Njihovi su korijeni također rimski. Luperk je bio rimski bog, odbijač vukova, i posve logično – centralno božanstvo svih onih čija je egzistencija ovisila o ispaši stoke. Petnaestog veljače svake godine njemu u čast okupljali su se mladi muškarci koji su rezali kože žrtvovanih jaraca u remenje, da bi zatim vrlo oskudno odjeveni trčali na sve strane, šibajući prolaznike – naročito mlade žene, koje se tome nisu smjele opirati. Zvončari iz riječkoga kraja neupitno im nalikuju; razlika je tek u tome što zvončari ne bičuju žene, nego ih nastoje posuti čađom i pepelom. No svi su drugi elementi prisutni: ekstaza, ples, životinjske kože, alkohol… Sa zvončarima nikad nije bilo zafrkancije. Godine 1932. zapisano je da kada se halubajski zvončari na putu sretnu s nekom drugom skupinom – pod svaku cijenu nastoje uništiti njihovog pusta, lutku koju se tradicionalno “okrivljuje” i pali za sve nedaće u prošloj godini! Nasilje u karnevalu dio je sveopćeg oslobađanja emocija; u posjetu Veneciji u XVI. stoljeću jedan je Englez ustvrdio da “uveče na pokladni utorak sedamnaest bijaše ubijenih i vrlo mnogo ranjenih; osim toga kažu da je gotovo svake noći netko ubijen. I to za cijelo vrijeme karnevala”. U Londonu bi mladići naoružani toljagama, kamenjem, maljevima, ručnim pilama, zidarskim ravnalima i lopaticama – razvalili kazališta i pljačkali javne kuće, a kada bi stigli stražari, gađali bi ih kamenjem. Huliganstvo? Ne, u ovom slučaju – karneval.
Komunističke vlasti nisu voljele takve narodne ludorije. U Rijeci je karneval pod represijom nakon ’45. gotovo nestao. Zvončari se nisu dali tek tako – famozni halubajci demolirali su 1948. policijsku postaju, zaradivši kazne do devet mjeseci zatvora! Uostalom, među tri grupe koje su obnovile Riječki karneval nalazili su se upravo oni, a 1993. godine, kada je snježno nevrijeme zahvatilo povorku zaprijetivši njezinom odgodom, njihova zvona prva su probila led.
Što su maškare danas? Prije svega – još jedan proizvod supermarketa “Svijet”. Nekad motivirane tjeranjem zime i dozivanjem proljeća, poticanjem plodnosti i buđenjem prirode, tjeranjem zlih demona i pozdravljanjem umrlih predaka, danas poprimaju neka drugačija značenja. Srećom, uz sve šarenilo i turističku zabavu, karneval nije prestao biti kritičarom društvene zbilje.
Širi se karnevalska slava
I bez interneta i svih ostalih čuda moderne komunikacije glas o riječkom karnevalu širio se svijetom, i to ne samo ustima onih tisuća (ne)sretnika koji su iz Rijeke otišli preko oceana u potragu za boljim životom, nego i svjedočanstvom najuglednijeg stanovnika kojeg je Rijeka ikad imala – Fiorella La Guardie, jednog od najpoznatijih gradonačelnika New Yorka. Mladi Fiorello, koji je u Rijeci živio od 1903. do 1906. godine, nije se ustručavao uživati u onome što je Rijeka pružala, pa je tako u svojoj knjizi sjećanja iskreno zabilježio: “Nikada neću zaboraviti prvi maskirni bal u kojem sam prisustvovao u Rijeci. Nosio sam frak i bijelu kravatu. Osjećao sam se neudobno kao što se uvijek osjećam kad nosim to luckasto odijelo. Pristupila mi je maskirana djevojka ljupkog stasa, odjevena u vrlo elegantan kostim. Obratila mi se po imenu i zaplesali smo…” Je li ime ulice danas ono jedino što je od La Guardie preostalo u Rijeci?
Top of the Pops
Trogir – 30. travnja 1272. godine održan je prvi poznati lažni izbor kralja, glavne maske na gotovo svim hrvatskim karnevalima do danas, kada npr. Rijeka ima meštra Tonija. Uglavnom je za kralja biran neki kmet, kako bi svijet u pokladama postao totalno naopak.
Baranja – Svjedočanstvo sudionika: “Čovik nijedan neće svoju ženu ufatiti nego pajdaševu, pa se ljubu.” Treba li išta više reći o karnevalu?
Zagreb – Osim što je vrhunac “fašnika” bila igra prstenac, nešto vrlo slično Sinjskoj alci, omiljena zabava bilo je penjanje na stup s guskom; stup je bio premazan sapunom i uljem, a guska također.
Samobor – oko 1860. godine gospon Josip Kompare osnovao je skupinu maskiranih komedijaša koji su zabavljali Samobor. Stvoren je temelj karnevala kojem Purgeri nisu mogli odoljeti.
Ćićarija – maškare odlaze na vrata od kuće do kuće kùpiti darove. Ništa neobično, no ovdje se to radi i ako je netko u kući koja se posjećuje – preminuo. Samo što se glazba i pjesma tada ugase.
Retkovci, Srijem – na pokladni utorak oko 23 sata zvono s tornja javlja kraj poklada. Mladež odlazi doma dobro se najesti kolača i mesa jer su se u korizmi od toga trebali suzdržavati.
Bukovica, Dalmatinska zagora – ne postoje tamo maškare, nego čarojice, koje su očito dobro jele: “Za večeru metnu prije u lonce, a sad u bronzine pune kupusa i krmetine suve, a za najviše debele slanine”.
Split – godine 1936. list “Štandarac – listić za visti i šalu”, žalosno utvrđuje: “Nima više stari Krnjevali i Krnjevaldi. Sada su se svi bacili u visoku i duboku politiku”.
Dubrovnik – kad je bio država, vlada je pred Uskrs odlučivala je li dopušteno “sebe ugljenom ocrniti ili se preobličiti ili se napraviti Židovom”.
Fotografije: Turistička zajednica Grada Rijeke
